Bosanke na hadžu: Vozila sam auto kroz Saudijsku Arabiju do Mekke

78

Putovanje bez fizičke i ekonomske prisile – putovanje koje nije podstaknuto potragom za nasušnim kruhom, zbog kojeg se izgiba u krhkim brodicama u divljim morima ili umire na pustinjskim graničnim prelazima – isključivo uvijek je bilo privilegija slobodnih, a veoma često onih koji su na određeni način povlašteni u sredinama iz kojih potječu i iz kojih naposljetku odlaze.

Ni putovanje na hadž – ma koliko ono u konačnici bilo okupljanje pred Bogom jednakih – ne može izbjeći ovome određenju, iako su nevidljive stranice povijesti zasigurno ispunjene i znatnim brojem neznanih fakira, derviša i drugih bogougodnika i bogougodnica koji su čudesnim i nepredvidivim putevima Milosti stizali do odredišta svoga srca.

No, povijest njihove priče uglavnom nije zapisivala. Baš kao putovanje, i moć pisanja, kao i prilika da se bude upisan, zapisan, opisan, svojevrsna je privilegija. Iako su muslimanska društva toliko bogata u svojoj različitosti da se snažno odupiru poopćavanjima sačinjenim iz pozicije 21. stoljeća, ipak je tužna činjenica da historija hadža posesivno krije tragove o ženama – hodočasnicama, ili je pak njima sramotno škrta. Mnoštvo djela je proisteklo iz opčinjenosti hodočašćem, od pokajničkoga putopisa Ibn Džubejra do Autobiografije Malcolma X koji na hadžu doživljava svoju najdublju duhovnu i aktivističku transformaciju, ali ženski hodočasni putopis nije predstavljao zamjetan dio cjelokupnog korpusa hadžijskoga putopisa. Antologije hodočasnih putopisa obično kao prvu putnicu – spisateljicu navode princezu Sikandar, Begum od Bhopala, koja je 1864. godine obavila hadž.

Kao jedna od poznatijih putnica bila je i Lady Evelyn Cobbold, preobraćenica, koja je zabilježila specifičan trenutak u povijesti Saudijske Arabije pišući o svome hadžu 1933. godine. Druga polovina 20. stoljeća u kontekstu putovanja na hadž nazvana je periodom ‘’jet age putovanja’’ zbog avionskog saobraćaja kojim je veliki broj hadžija stizao na svoje odredište. Automobilska i avionska modernizacija snažno je izmijenila tradicionalne hadžijske rute i skratila samo trajanje putovanja (dužina putovanja pružala je veću mogućnost da se putopiscu dogode čudnovati – ajaib događaji, o čemu, na primjer, svjedoče Nasir-i Husrev i Ibn Battuta) ali je, s druge strane, omogućila većem broju ljudi da obave ovu religijsku dužnost. Samim time, hodočasnice su postale vidljivije, a to je značilo i nastajanje većeg broja putopisa o hadžu kojeg su pisale žene.

Prvi ženski hodočasni putopis iz Bosne

No, i pored toga, putopisi hodočasnica ostali su u prikrajku. Online istraživački vodič za oksfordske bibliografije hodočašća i religijskog putovanja (Pilgrimage and Religious Travel: Oxford Bibliographies Online Research Guide), kojeg je sačinio Yousef Meri, navodi samo nekoliko imena (Sikandar Begum, Evelyn Cobbold, Winifred Stegar). Nije potrebno ni napomenuti da se hodočasno iskustvo bosanskih muslimanki (ali ne samo njih) u ovom poretku privilegirane vidljivosti gubi kao višestruko potčinjeni glas. Ipak, o hadžu bosanskih muslimanki – iz njihove vlastite perspektive – doznajemo prevashodno putem vjerskih časopisa koji i jesu služili kao mjesto gdje se mogla oglašavati većina članova zajednice kojoj su ti časopisi bili prevashodno i usmjereni.

Na razvojnom putu hodočasnih putopisa, čija putanja je ispresijecana smjenom carstava, kraljevina, socijalističkih i nacionalnih država, stubokom izmijenjena dolaskom štampe, a potom i agresivnom modernizacijom, tek 1970. susrećemo prvi bošnjački ženski hodočasni putopis. Ovaj putopis je, zapravo, nastao dvije godine ranije kada je autorica, hadži Razija Hegić iz Travnika, opisala svoje hodočasno putovanje. Iako je naposljetku redakcija Glasnika tekst putopisa skratila i prilagodila, on u znatnoj mjeri ostaje autentičan i jednostavan dokaz začinjanja muslimanskog ženskog hodočasnog putopisa na našim prostorima. Na njegov nastanak utjecalo je više faktora, ali zasigurno ključnu ulogu ima olakšani način odlaska na hadž te prisutnost vjerskih glasila (Glasnika i Takvima) u domovima. Ta glasila su, pored ostalog, nudila inkluzivni prostor za reakciju čitalaca u vidu ličnih impresija (pjesama, lirskih zapisa), vijesti iz džemata, bilješki o dobrotvorima i dobrotvorkama, koje su se počesto – za koju godinu – pretvarale u tužna obavještenja o merhumima i merhumama. Čitanje takvih novinskih crtica i bilješki ohrabruje čitatelje i čitateljice da i sami ugrade kamenčić u mozaik iskustva zajednice. Šta su, stoga, bosanske muslimanke čitale? – pitanje je koje zaslužuje pomnu studiju časopisa i izdanja Islamske zajednice a koja bi nam pomogla da razumijemo religioznost Bošnjaka i Bošnjakinja u drugoj polovini 20. stoljeća.

Hadži Hidajeta Mirojević i hadži Safija Šiljak- automobilom do svetih mjesta

Desetak godina nakon prvog, 1981. godine, napisan je (za sada poznati) drugi ženski hodočasni putopis. Kao i u slučaju hodočasnog zapisa hadži Razije Hegić, i putopisni dnevnik hadži Hidajete Mirojević – Zubčević vidno je revidiran i tek ove godine odštampan u manji broj primjeraka. On, ipak, ima ne samo empirijsku vrijednost u kontekstu nastajućeg ženskog hodočasnog putopisa, već i svojevrsni kulturološki značaj, koji se odražava u činjenici da je autorica, kao i njezina saputnica, vozila auto ne samo putevima Balkana, Turske i Sirije, već, prema njezinim riječima, i kroz Saudijsku Arabiju. Kako saznajemo iz naknadno napisanog predgovora njezine saputnice hadži Safije Šiljak – Solak, hadži Hidajeta je bila vrstan vozač, i to je odlika koja ju je preporučila za putovanje u privatnoj grupi. Bitno je napomenuti da su naše putnice na hodočašće krenule u takvoj organizaciji da bi se izbjegle moguće neugodnosti na radnom mjestu, što dovoljno govori o specifičnoj atmosferi s početka osamdesetih godina 20. stoljeća, par godina pred sami Sarajevski proces (1983.).

Buduće hadžinice, zajedno sa ostatkom grupe, kreću na put početkom septembra 1981. Nakon putovanja kroz Srbiju i Bugarsku, stižu u Jedrene, te potom u Istanbul. Dnevnik je ispresijecan umetnutim ulomcima o znamenitostima krajeva kroz koje prolaze, što je čest postupak hodočasnih autora kojima oni nastoje potkrijepiti svoj narativ za one koji bi iz njega željeli izvući određenu pouku, ali i pozvati ih da se dive prirodnim i arhitektonskim ljepotama u muslimanskim društvima kroz koja prolaze. Put ih, potom, vodi kroz centralnu Tursku, a na njemu susreću “još Jugoslovena“. Autorica bilježi konake, a potom opisuje kakve ih znamenitosti krase, uz usputne primjedbe o lokalnom stanovništvu kojeg susreću. Baš kao i autori hodočasnih itinerara, i hadži Hidajeta veliku pažnju poklanja mjestima u kojima odsjedaju, bilo da se radi o kampovima ili pak hotelima. Već u Damasku, u Emevijskoj džamiji, zadivljena je muslimanskim mnoštvom koje kreće ka zajedničkome odredištu: Allah nas je uputio u najljepše i najtrajnije bratstvo i jedinstvo, elhamdulillah kad smo muslimani. Današnjim čitaocima u prethodnoj rečenici zasigurno ne može promaći osjećanje potmule kritike dominantnog diskursa kojem se suprotstavlja vizija sveopćeg muslimanskog jedinstva.

U Jordanu naša grupica susreće još hadžija iz raznih krajeva svijeta. Svi su sretni kad čuju da i Jugosloveni idu na hadž. Na saudijskoj granici se, pak, dešava nešto neobično: iako žene ne mogu voziti u toj zemlji, hadži Hidajeta dobiva dozvolu zbog toga što je musafir: Pitali su ko je sve vozio iz Jugoslavije, kad smo objasnili da smo nas dvije same vozile, toliko su sa poštovanjem nas pozdravili i čestitali nam. Hadžije potom putuju kroz pustinju i u njoj noćivaju. Hadži Hidajeta, usprkos policijskom zaustavljanju, nastavlja voziti i kroz Medinu. Nakon boravka u ovome časnome gradu, te kratkog svraćanja u Džidu, hadži Hidajeta marljivo nastavlja voziti ka Meki. Tek tu, na samome cilju, ipak ne može nastaviti dalje, ali samo zato što hadžijska auta nisu dozvoljena u Meki: U čudu se našli, ja žena a vozim kola, pokušavaju da objasne da žene u Saudiji ne voze, po zakonu, ali ja sam pokazala papir što sam dobila na Tebuku, oni lijepo pozdrave i jedan mi raskrči put.

Putopisni dnevnik hadži Hidajete ispunjen je i neobičnim susretima sa balkanskim muhadžirima, nenadanim obratima, neočekivanim znakovima Božije Milosti u putničkim nevoljama. Autorica jednostavnim i nepretencioznim rečenicama opisuje svoja razmišljanja i osjećanja spram doživljenog: …kako je nebo zvjezdano i blisko, kako pustinja upućuje da misliš samo na Allaha, jer ja sam imala osjećaj da je sav dunjaluk ostao iza nas, i da sam ja sa svojim životnim bilansom tu pred Allahom, nisam mogla dugo da zaspim i shvatila sam svrhu hadža. Svođenje računa pred Bogom jedan je od čestih motiva razuđene i raznovrsne hodočasničke literature, pa se na taj način može promatrati i sami dnevnik hadži Hidajete – kao bogougodno djelo pisano prevashodno za sebe – pred vlastitu dušu.

Čak i uz sporadične bilješke i putopisne eseje o hadžu iz proteklih par godina (poput eseja dr. Zehre Alispahić i kraćeg putopisa dr. Fahire Fejzić-Čengić), hodočasni putopis bosanskih muslimanki još uvijek je termin bez stvarnosti. No, otkrivanje dnevnika i zapisa poput ovog, zasigurno može potaknuti i pisanje nekih novih putopisa sa budućih hodočašća. Pisanje (slično kao i putovanje), iako je najčešće privilegija onih koji imaju dovoljno vremena, novca i osobnoga prostora, može (mora!) postati i sredstvo kojim će hodočasnici predavati svoja plemenita djela sebi i drugima pred dušu.